уторак, 30. август 2016.

Srbija i Hrvatska, dva šuplja lonca


Gledam vesti i pitam se da li će se rat koji je buktao devedesetih ponoviti. Odnosi između Hrvatske i Srbije su uzavreli. Ipak, shvatam da do rata neće doći iz jednog razloga – nikome nije u interesu, ni Hrvatskoj, ni Srbiji, ni Americi, ni Evropskoj Uniji. Ratovi se vode samo kada određena sila ima finansijske koristi od toga, a ne zbog par uvreda, ili par miliona ubijenih civila.

Rođen sam devedesetih, pa nisam previše kompetentan da govorim o ratu, ali mogu iz ugla jednog kosmopolite da zaključim kako su mi i jedan i drugi narod jadni.
Krećemo sa objašnjenjem:
Bivši hrvatski premijer Zoran Milanović skuplja jeftine političke poene pred izbore dobro oprobanom taktikom ''Srbe na vrbe''. On zna da ta taktika dobro prolazi kod hrvatskog naroda. Međutim, kod kog hrvatskog naroda? Kod neobrazovanog i ograničenog, jasno podložnom manipulaciji. U Srbiji, pandan tom narodu su svi oni koji veruju obećanjima Vlade i onih na vlasti.
Baveći se politikom, verovatno nije izučavao diplomatiju i međunarodne odnose, jer bi svako sa IQ-om većim od 10 zaključio da takav rečnik nije dozovoljen u međunarodnoj zajednici.
Šta je Milanović time dobio? – Napravio je budalu od sebe. I ništa više.
Da li će odgovarati za to? – Naravno da neće, mnogi događaji u prethodnih nekoliko meseci su to potvrdili.
Šta zameram Srbima? – To što su drugima sudije, a sebi advokati.
Gde god da se okrenem, čujem priče kako Hrvati mrze Srbe, jadni Srbi, nije bezbedno otići u Hrvatsku, oni su zastrašćeni.
Da li je situacija sa Srbima drugačija? – Nije!
Koliko znate Srba koji ne vole Hrvate? Da li je bezbedno za Hrvata da dođe u Srbiju? Da li su Srbi zastrašćeni kada su Hrvati u pitanju?
Najbolji primer se vidi kroz sport. Nedavno je na Olimpijskim igrama Srpska vaterpolo reprezentacija igrala protiv Hrvatske. Mislim da sam tog dana čuo barem sedam – osam puta rečenicu ''Moramo da pobedimo Ustaše!'', ''Uh, što mi drago što smo pobedili Hrvate, nek crknu!''
Da li to znači da Srbi imaju pravo da osuđuju druge narode, ali drugi narodi moraju voleti nebeski narod?
Šta za to vreme rade srpski političari? – Ništa. Ćute.
Objektivno gledano, mislim da su u pravu. Smatram da ne treba reagovati na uvrede bivšeg hrvatskog premijera.
Kada vas neko vređa i ponižava, možete mu dostojanstveno okrenuti leđa, ili vređati i vi njega. U drugom slučaju pokazujete da niste ništa bolji od njega. Neko to shvati i prestane da obraća pažnju na primitivce, a neko nikada ne prevaziđe komplekse iz mladosti.
U ovoj situaciji, najviše mi je žao građana Srbije i Hrvatske. Niti će im od tih svađa i prepucavanja biti bolje, niti će im biti gore. Niko im do sada nije rekao da su Srbi i Hrvati isti narod, koliko god bežali od toga. Nisu ih obavestili da će (citiram Vedranu Rudan) uvek biti susedi, koliko god se trudili da se odvoje.

Niko im nije rekao onu staru poslovicu ''Rugao se lonac loncu, a oba su šuplja''.

среда, 10. август 2016.

Ovo ti niko do sada nije rekao


Ljudi koji imaju snove su usamljeni. Danju se bore, a noću plaču. Kada ih niko ne vidi, puštaju svoje strahove da prošetaju. Izvedu ih vani i prepuštaju se bolu.
U jednoj dalekoj zemlji, okružio sam se ljudima koji sanjaju. Mnogi od njih su daleko od svojih domova, nisu videli prijatelje i porodicu godinama. Na njihovim fotografijama na društvenim mrežama vidi se sreća. Deluju uspešno, ostvareno. Mnogi im zavide. Niko od njih ne zna kakav život žive ti ljudi.
Kada im se približiš shvatiš da je njihov dan protkan strahovima i usamljenošću. Ipak, oni idu dalje. Ne odustaju.

Sedi i zatvori oči. Zamisli svoj idealan dan. Gde si? Šta radiš? Čime se baviš? Ko te okružuje? U koliko sati se budiš? Gde piješ jutarnju kafu? Šta radiš kad padne mrak?
Kada vizualizuješ svoje misli, kreni u akciju.
Pripremi se na najgore. Sa neba će možda pasti lišće, ptičji izmet, ili kiša, ali ne i sreća. Za nju se moraš mukotrpno boriti. Hiljadu puta ćeš poželeti da odustaneš, da se vratiš u sigurnu zonu. Sumnjaćeš u svoje želje. Mislićeš kako je drugima bolje nego tebi.
Biće dana kada nećeš imati šta da jedeš. Biće dana kada nećeš imati gde da spavaš. Možda će te neko zlostavljati u međuvremenu. Pripremi se na najgore.
Sve nelagodnosti koje te zadese su samo testovi da li si zaista spreman da ostvariš svoje snove. Ako i dalje možeš da vizualizuješ svoje misli, ne odustaj. Izdrži! Nikada nemoj posmatrati sebe kao žrtvu, već kao pobednika, jer pobednik je onaj ko zna šta želi i radi na tome.
Mnogi će te osuđivati, ismejavati. Možda te bližnji neće podržati. Nije važno, bitno je da si ti nesrećan jer se boriš za nešto što će ti doneti sreću.
Kada pređeš put bola i nadanja, jedan deo tebe će umreti. To je deo koji si možda voleo, ali ćeš ga zauvek izgubiti. Promenićeš se. Ne boj se! Dozvoli sebi da se promeniš. Samo tako ćeš znati da si uspeo.
Zapamti: Snovi se ostvaruju. Samo ako si spreman da platiš ogromnu cenu, odrekneš se mnogih stvari i podneseš veliku žrtvu.
Da li vredi? Da! Nakon toga će tvoj idealan dan postati tvoja svakodnevica.
Budićeš se tamo gde poželiš, radićeš ono što najviše želiš, bćeš okružen ljudima koji ti prijaju. Tvoji snovi će, u međuvremenu, biti modifikovani, ali to je proces sazrevanja.

Uđi u dugačak mračan tunel, udahni duboko i trči ka svetlu.

недеља, 24. јул 2016.

Ubiti pticu bolesnicu


U zadnje vreme, dok čitam vesti, shvatam koliko je ljudska vrsta kompletno poludela. Svakoga dana novi masakr, muž ubio ženu, novo silovanje, otmica, pljačka... Mislim da smo oguglali na crnu hroniku. Vest o ubistvu pevačice više nikome nije zanimljiva. Iako je zločin na nivou holivudskog trilera, narod je željan nove senzacije, većeg zločina. Potrebna je tema za razgovor sa kolegama i komšijama.
Pre nekoliko dana, gladan narod se na kratko nahranio vešću da je muškarac iz Zaječara silovao i ubio trogodišnju devojčicu.
Svi smo ga osudili, pozvali na uvođenje smrtne kazne, coktali i zgražavali se.
Glavni problem je što niko ne shvata da je taj čovek teško bolestan. Samo teško oboleo mozak može tako nešto uraditi. Dakle, potrebna mu je pomoć, a ne osuda. Ne možemo izjednačiti umno poremećenog čoveka i hladnokrvnog ubicu.

Problem je što se u Srbiji mentalne bolesti ne shvataju ozbiljno. Niko ne razume probleme depresivne osobe dok ista ne izvrši samoubistvo. Niko ne pruža pomoć psihopati dok ne uzme pušku i poubija slučajne prolaznike. Kasnije se psihopata pošalje u zatvor, pedofil u zatvor, a depresivna osoba u grob.
Najlakše je osuditi posledice nečijih dela, a najteže uvideti uzroke.
Niko se ne rađa kao pedofil. Zašto? Zato što svaki zdrav (neću reći normalan, jer je nenormalno deliti ljude na normalne i nenormalne) čovek želi da se poigra sa detetom, prošeta ga, pomazi, a ne da ga siluje. To može poželeti samo bolestan čovek.
Zašto se ljudi oboleli od raka šalju u bolnice, a ljudi oboleli od mentalnih bolesti u zatvor? Zato što mentalno bolesni ljudi mogu nauditi drugima, a fiziološki bolesni ne. Ipak, i jednima i drugima je potrebna pomoć, na vreme.
Komšije posmatraju kako roditelji tuku dete, čuju vrištanje iz kuće suseda, ali ne zovu pomoć. Ne žele da se mešaju. To dete kasnije odrasta u nesigurnog adolescenta koga vršnjaci maltretiraju, jer tinejdžeri vole da maltretiraju nesigurne vršnjake. Zatim, izrasta u odraslog čoveka. Ipak, na tom razvojnom putu punom trauma i zlostavljanja, njegov um se razboli.
Zdravi ljudi osuđuju bolesne...
Pre neki dan je pored mene na klupici sedela žena koja je, očigleno, teško mentalno bolesna. Mislim da ima dvostruku ličnost, jer menja glas i konstantno se svađa sama sa sobom. Jeziv muški glas psuje veoma glasno, dok mu se tanušni ženski glas suprostavlja. Za nju svi znaju u mom gradu, poznata je. Svi se sklanjaju kada je vide na ulici. Niko joj ne pruža pomoć, koja joj je preko potrebna.
Možda je baš ta žena budući ubica. Tada će je svi osuditi, a sada je ignorišu.

Verovatno ovako pišem jer i dalje nisam roditelj. Jednoga dana, kada budem imao svoju decu, možda ću i ja pozivati na ubistvo pedofila. Nadam se samo da neću svoju decu naučiti da osuđuju bolesne i izbegavaju ih, jer ne bih voleo da baš oni doprinesu razvijanju nekog novog pedofila, psihopate ili depresivca.  

субота, 9. јул 2016.

O čoveku koji ne ume da prašta


Dogode se stvari koje te promene iz korena. Neplanirano. U jednom trenutku si okružen gomilom ljudi,  a u drugom njih više nema. Oni koji su bili sastavni deo tvog života, pili kafu s tobom, slušali tvoje ispovesti, poveravali ti tajne, postanu neko kome se samo javiš na ulici.
Godine, osim bora, donose iskustvo. Naučene lekcije, koje su te povređivale, kasnije postanu opomena. Kad si mlad imaš uverenja, koja se kasnije menjaju.

Okružiš se ljudima. Neke ti je život poslao, a neke si sam birao. Odlučiš da im veruješ. Kao i svako ljudsko biće, oni pogreše. Želeći da budeš čovek, oprostiš im. To nikako ne znači da im zaboraviš.
Ti isti ljudi naprave još jednu grešku, a zatim i drugu. Ti im i dalje praštaš iz dva razloga. Prvi, nadaš se da će se promeniti. Drugi, ne želiš da opterećuješ bliske ljude. Želiš da se osećaju prijatno uz tebe, bez pridika i popovanja.
Vremenom ih navikneš na situaciju u kojoj oni rade šta hoće, ne vodeći računa o svojim delima, a ti im konstantno opraštaš.
Na kraju dođe do sitnice, potpuno beznačajne gluposti, koja prelije vodu u tvojoj punoj čaši. Okreneš im leđa i odeš. Bez ružnih reči, bez objašnjenja. Samo nestaneš iz njihovog života.
Prođe neko vreme, ti ljudi se sete tebe. Sete se uspomena i zajedničkih trenutaka. Sete se tvojih priča i tvog osmeha. Pokušaju da dođu do tebe, da ti se izvine, da se vrate na staro. Ti ih više ne vidiš.
Pokušavajući da promeniš druge, promeniš se ti sam.
Možda oni u međuvremenu postanu bolje osobe, uvide gde su pogrešili i, možda, bi ovoga puta bili bolji prema tebi, ali... Ti više nisi ista osoba.
Shvatiš da su bili deo tvoga života, bilo ti je lepo sa njima, naučili su te mnogo čemu, ali u sadašnjem trenutku ne vidiš sebe pored njih.
Često shvatamo zdravo za gotovo ono što imamo pored sebe. Ne shvatamo da to možemo izgubiti jednoga dana. Ne shvatamo da ta osoba sa kojom se podrazumeva da ćemo danas piti kafu sutra može biti samo poznanik.
Taj poznanik bi možda i oprostio, ali gorko iskustvo mu je oduzelo moć opraštanja.

Vremenom ostanu samo uspomene, koje na kraju izblede. Okružimo se novim ljudima, novim svakodnevicama, a sve pre toga kao da je bilo u prošlom životu. 

недеља, 29. мај 2016.

Važno je zvati se gastarbajter


Čitam u novinama kako se u inostranstvu najviše traže građevinski radnici, PVC montažeri i stolari. Ukratko, traže se oni koji hoće da zapnu, da vuku, nose, tegle i ćute. Ljudi koji u svet odlaze trbuhom za kruhom nadajući se boljem životu.
Fascinantno mi je kako u inostranstvu ljudi pristaju na poslove koje u svojoj zemlji ne bi radili nikada. Radiće kao konobari, sobarice, čistači, bilo šta, nebitno kolika je plata, samo da se dokopaju parčeta sna.
Ljudi koji sede kod kuće i ne žele da rade bilo šta što nema veze sa njihovom strukom, iscrpljujući svoje roditelje pristaju da ''preko bare'' budu bilo ko, bilo šta.
Zašto? – Zato što rodbina ne mora da zna čime se bave, koliko wc šolja su očistili. Bitno je da znaju da je rođak/kum/komšija u Švajcarskoj.

Sa druge strane, kolika je šansa došljaka gastarbajtera da napreduje? Da li će čistač iz Srbije postati menadžer prodaje, ili će kuvarica u menzi postati zamenica direktora? Neće, jer stranci na doseljenike gledaju kao ti isti doseljenici na kišne gliste, obilaze ih, ili se prave da ne postoje.
Jednom godišnje glista dođe u svoje rodno mesto i meša nemački i srpski jezik, iščuđava se kako nam je država neuređena, jer  ''u Nemačka nema to!'' Važno je da drug iz osnovne i sestra od ujaka budu zadivljeni dok naručuje viski s ledom, okreće vola na ražnju u dvorištu, uz Snežanu Đurišić na Apple lap topu, prolazi gradskom ulicom u novom BMW-u, jer... Dve nedelje u rodnom selu kao bog vrede više nego ostatak godine u tuđini kao niko i ništa.
Ipak, postoje i pozitivni aspekti života gastarbajtera. Ne provedu ceo život tamo gde su rođeni, ograničavajući se jednim gradom za ceo život. Upoznaju druge kulture i nauče ponešto korisno od drugog naroda, usvoje neke zdrave navike i uvide kako izgleda i drugačiji pogled na svet.
Mlade ljude koji u inostranstvu pronađu posao za koji su se školovali u potpunosti podržavam. Ako tvoja zemlja ne ceni tvoje znanje i smatra da joj ne treba tvoje iskustvo, već kumovog sestrića, onda idi tamo gde si potreban. Skupi hrabrost, pozajmi novac i uđi u avion.
Podržavam i one koji žele da ostanu u svojoj zemlji. Iako emigracije posmatram drugačije. Mi smo svi stanovnici planete Zemlje i nebitno je u kome gradu živimo, koji je kontinent u pitanju... Dom je tamo gde si srećan.

Ako je neko srećan dok vozi BMW kroz selo, u redu je... Dok čisti wc šolje i ljušti krompir, u redu je... Sve je stvar izbora, a malo i dokazivanja...

уторак, 24. мај 2016.

Jedina tajna uspeha Novaka Đokovića


Pet žaba je pokušavalo da skoči na drvo. Pokušavale su i padale. Neke od njih su odmah odustale, a neke su nastavile da se bore. Preostale su dve. Jedna je odustala i pala kod ostalih. Dozivale su usamljenu žabu koja je uporno skakala, pokušavajući da se domogne drveta. Govorile su joj da treba da odustane, nema smisla da se izdvaja. Ipak, žaba je uspela. Popela se na drvo. Iz jednog jedinog razloga – bila je gluva. Nije čula povike ostalih.

Novak Đoković je ta žaba. To je glavni razlog njegovog uspeha.
Ne volim potrebu našeg naroda da diže u nebesa bilo koju javnu ličnost i dodeljuje joj status božanstva. Toj osobi se pripisuje patriotizam, plemenitost, skromnost, a svaki naznačaj ljudske prirode se opravdava. Ukoliko osoba pokaže da je samo čovek, nalazi se opravdanje, ili se smišlja teorija zavere.
Kada Novak pobeđuje, on je ''Nole, srpski sin''. Kada gubi, odmah se smišljaju razlozi, zašto ''Sudija namerno nije hteo da prekine meč, iako je video da je Nole u pravu. Svi nas mrze''.
Stranci osporavaju njegov talenat, parafraziraću njegove izjave, umanjujući značaj njegovih pobeda, pokušavajući da pretvore tenis u rijaliti program.
On stoji između dve vatre. Između zaludnih Srba, kojima očajnički treba Mesija i zlonamernih stranaca, koji i ne znaju gde se Srbija nalazi.
A šta on radi za to vreme? – Živi. Onako kako on hoće. Vredno radi, trenira, vežba, vodi računa o ishrani, meri  se, leči se i podiže pehare. Ne sluša druge žabe. Ni kada ga hvale, ni kada ga kude. Iskreno, ni od jednih ni od drugih ne može imati neke preterane koristi. Pohvale njegovog naroda mu mogu biti jak vetar u leđa i nova nada ako ikad posrne, ali taj isti narod će komentarisati gde on plaća porez, koliko li je koštalo njegovo venčanje, šta jedu njegovi psi, da li će se njegova majka nekada nasmejati...
Uvek ćete upoznati nekoga ko zna nekoga ko poznaje njegovog ujaka, ili tetku, ili bivšu komšinicu. Po njegovom izrazu lica cela nacija zna da li nešto nije u redu. Svi misle da ga poznaju.
On je tu kada roditelji kreiraju ambicije svojoj nerođenoj deci, a tu je i kada treba napraviti satiričnu stranicu na društvenim mrežama.

A šta on radi za to vreme? – Živi. Onako kako on to hoće. Zato što zna da kada ste na trci i okrećete se za svakim šumom, nikada nećete doći do cilja. 

среда, 11. мај 2016.

Dali su nam život, ali nas nisu pripremili za njega


Roditelji vaspitavaju svoju decu da budu poslušna. Ukoliko kažu ''Ne trči'' očekuju da dete stane iste sekunde, poput dresiranog psa. Udariće dete ili će ga kazniti ukoliko bude zahtevalo da mu kupe čokoladu u prodavnici, zato što se oglušilo o njihovu naredbu ''Kupiću ti ono što JA mislim da ti je potrebno''. Kada kupuju garderobu deci, gledaju cenu i praktičnost, ne obazirući se na želje i potrebe svoje dece. 
Zašto to rade? Iz jednog jedinog razloga – zbog okoline. Potrebno im je da okolina potvrdi da su dobri roditelji. Poslušno dete je odraz uspešnog roditelja. Ukoliko je dete nemirno, svi će okriviti roditelje. Šta se dešava sa roditeljima koji puste svoju decu da trče po parku, mažu se čokoladom, stave pirsing na obrvu, ili krenu u grad u kratkoj suknji? Osudiće ih okolina. I ništa više.
Ne shvataju da poslušno dete ne sluša samo njihove komande. Ono je isprogramirano da sluša, da tuđe reči doživljava kao naređenje. To dete je poslušno i svojim drugovima kada mu ponude marihuanu, svom momku kada joj predloži seks bez zaštite, svom šefu kada ga ponižava, policajcu kada mu traži mito...

Roditelji pripreme decu za slepu poslušnost. Ukoliko te neko stariji uvredi, ne odgovaraj mu, ukoliko ti zazvoni mobilni na sastanku, ponašaj se kao da si izvršio genocid. Ako si kriv, stidi se i budi ponizan. Ako nisi kriv, opet se stidi i budi ponizan.
Suštinski gledano, u želji da se dokažu kao roditelji, svoju decu ne pripreme za realan život.
Ne nauče decu kako da kažu ''Ne'', kako se izvuku iz loše veze, kako da se informišu o svojim pravima, kako da se odbrane ukoliko neko pokuša da ih siluje, kako da se što pre otrezne, kako da pokažu šefu i kolegama da zahtevaju poštovanje, kako da prepoznaju kada ih najbolji prijatelj laže...
Ukoliko roditelj razgovara sa svojim detetom o korišćenju zaštite, smatra se da je nemoralan, jer podstiče dete na blud. Očevi brane svojim ćerkama da prespavaju kod momka, misleći da će time sačuvati njihovu nevinost. Tada su te iste ćerke prinuđene da lažu kako spavaju kod drugarice, ili da imaju seks na raznoraznim parkinzima, ili u parkovima. Želeći da od njih stvore čedne devojčice, naprave ni krive ni dužne kurve.
Ukoliko ćerka dovede momka kući, komšiluk će ih olajavati. Zbog toga ćerka često ostaje nezaštićena u nečijoj jazbini.
Uče svoje sinove da se ne tuku, nakon čega oni završe sa madricama i podlivima, jer nisu znali da se odbrane od pijanog momka, koji je pomislio da baš njegovu devojku gledaju.
''Nemoj da piješ u kafiću, sipaće ti drogu u piće'', čuvena rečenica. A gde onda da piju? U parku? Kod kuće ne mogu, jer roditelji misle da njihova deca žive na Koka-Koli i Fanti.
''Vidim li te sa cigaretom, ubiću te'' za dete znači ''Puši iza neke šupe, ili u mraku, poput klošara''.
''Ne svađaj se sa kolegama'' znači ''Ćuti i gutaj knedlu, a kada dođeš kući prevrći se celu noć, nervirajući se''.
''Ne iznosi svoje mišljenje'' znači ''Ćuti i trpi''.
Nakon svega toga, ta deca se pretvaraju u isfrustrirane osobe, koje zbog sopstvenog nezadovoljstva terorišu ljude oko sebe, naročito one koje su roditelji pripremili za ovaj svet.
To dete jednoga dana postane čovek koji se oseća nesigurno, kao da mu nije jasno šta se od njega očekuje. Ne zna kako da se izbori sa sopstvenim potrebama i željama, ne ume da ''pročita ljude'' i krivicu uvek svaljuje na druge, jer nije sposobno da se suoči sa istinom.

Na kraju, postaje roditelj, koji svome detetu ne kupuje čokoladu u prodavnici, ne objasnivši mu zašto nema novca, tražeči da dete koje ne zna ni koliko vredi sto dinara shvati šta znači izraz ''Nemam''. Hvale se prijateljima kako su tukli svoju decu, jer ''Neće on meni tako, nije on meni roditelj'', ne shvatajući da u većini slučajeve dete i jeste roditelj svome roditelju. Onaj roditelj koji kaže ''Osvrni se malo oko sebe. Sagledaj moje potrebe. Pusti okolinu. Ako si ti nezadovoljan, zašto ja moram da ispaštam zbog toga?''