Post je vreme kvazi vernika

петак, 7. април 2017.

Post je vreme kvazi vernika


Uveliko je vreme posta, kada svaka osoba koja se izdaje za vernika jede ribu i čeka pričest. Svi znamo kako se posti. Ne jedeš prase, pile, ne piješ mleko, itd... A šta je sa ponašanjem? Kako treba da se ponašaš u toku posta? To je većini vernika nebitno. Ponašaj se kako hoćeš, radi šta god hoćeš, samo pazi da ne popiješ mleko. Shvatate li tu količinu gluposti?


Pre svega, smatram da je vera lična stvar i da svako ima pravo da je primenuje onako kako on hoće. Niko nema prava da ubeđuje druge da treba da budu vernici, ili ateisti. Za sebe smatram da sam vernik, ali verujem za sebe, a ne za druge. Nije mi bitno da li će drugi reći On je pravi Srbin, vernik.
Nekoliko puta u životu su me razni vernici osudili što ne postim ceo post, što ne idem nedeljom u crkvu i objašnjavali mi kako sam ja u suštini nevernik. Međutim, kada sam video ko su ti ljudi, shvatio sam da sam u odnosu na njih itekako vernik.
Razgovaram sa osobom koja veruje u Boga, a pritom izjavljuje kako mrzi Muslimane, Hrvate, Albance, Katolike... Totalna kontradiktornost. Mržnja prema drugim verama, nacijama, seksualnim orijentacijama i vera ne idu zajedno. Dakle, nisi vernik. Možeš da se pričešćuješ do sutra, nisi vernik!
Vreme posta me je inspirisalo da analiziram svoju veru i ljudi oko mene. Po meni, post nema nikakve veze sa hranom. Potpuno je nebitno da li jedeš pečenje ili kuvano povrće. Bitno je šta radiš.
Postiš, a u isto vreme ogovaraš najbolje prijatelje, psuješ majku svima oko sebe, svađaš se, imaš redovne seksualne odnose, varaš partnera, kradeš po klubovima, kradeš od roditelja.... Ne, ti ne postiš. Ti si jedan veliki prevarant. Ne prema drugima, jer drugih se ne tiče tvoja vera. Prevarant si prema sebi. Zavaravaš sebe da si vernik i da radiš ono što drugi od tebe očekuju, a u suštini nisi. Otići ćeš na pričest sa mislima o svađi prethodno veče, ili ugrizima od seksa par sati ranije.
Poznajem vernike koje osuđuju sve one koji nisu ostrašćeni vernici, a pritom su alavi na novac. Prodali bi majku za sto dinara. Gledaju koga će preći, kako će ljudima izvući koji dinar, a smatraju da su veliki vernici.


Tu su, naravno, i ogromni vernici, oni najbolji. Oni koji će te učiti o veri i prepričavati ti Bibliju, ali će u slobodno vreme varati partnera i seksaće se okolo kao zečevi. Pritom, oni su u javnosti u stabilnoj vezi, ili u braku, a svoju ljubav krunišu u manastiru.
O sveštenicima koji kvare veru neću govoriti, sve je rečeno i pre mene. Sada mislim na obične ljude, koji vole da se hvale svojim postom, posetom manastiru, ali svojim delima govore suprotno.
Zbog svega ovoga za sebe ne mogu reći da sam veliki vernik. Verujem u Boga i dajem sve od sebe da poštujem deset Božjih zapovesti, ali nisam svetac. Čovek sam, koji pravi greške, govori gluposti i ne pokušavam da budem nešto što nisam. A definitivno nisam kvazi vernik. Onda kada budem postio, vodiću računa o svom ponašanju i mislima, a ne samo o hrani. Neću ići u crkvu nedeljom ujutru, posle noći pune alkohola i još čega. Ja posle noći pune alkohola i još čega spavam kao mala beba, ne idem u crkvu, jer nema potrebe za pretvaranjem.


Osuđuju druge, ogovaraju, rade sve i svašta iza zatvorenih vrata, spletkare, žele drugima zlo, a pritom se izdaju za vernike. Neka ih, možda im je tako lakše. Ko zna zašto to rade. Ko zna šta stoji iza svega toga. Možda neka sumnja u sebe, nesigurnost. Ne veruju sami sebima, plaše se sebe, pa taj strah kompenzuju kroz lažnu veru. Neka ih, videćemo dokle će dogurati.

4 коментара :