април 2015

уторак, 28. април 2015.

Šta to ubija zavidne ljude?


Ovo je priča o dva najbolja prijatelja - Peri i Žiki. Oni su već godinama bliski, zajedno provode vreme i, kako su godine došle, savetuju jedan drugog, pozajmljuju novac i okupljaju se porodično na rođendanima i slavama. Iskreno - Žika prezire Peru. Ljubomoran je na njega. Želi mu bolnu smrt, dok mu se smeška i tapše ga po ramenu.
Krenimo malo ranije, od njihovih školskih dana. Pera je uvek imao više sreće sa devojkama, zbog privlačnijeg fizičkog izgleda. Ni Žiki nije manjkala ljubav, ali uvek se osećao bedno u njegovoj senci. Iako su svi znali da Žika ima više šarma, Pera je bio dežurni šmeker.
kako su godine prolazile, Pera je ranije našao posao, počeo da zarađuje. Osamostalio se i počeo da gradi život. Žikini roditelji su ga oduvek voleli kao sina. I Žika se obrazovao, tražio posao. Međutim, postoji jedan problem. Žika je voleo alkohol više od radnog mesta. Radne navike mu nisu bile jača strana. Dok je Pera radio kao konobar tokom studentskih dana, Žika je posećivao žurke i čeličio svoj karakter uz vinjak. Naravno da nije mogao na posao mamuran. Naravno da mu je smetalo kada Pera od svog novca izvede devojku na piće, a on mora da čeka roditelje da se smiluju za neku crkavicu. I taj samozadovoljni Perin osmeh. Njegovo samopouzdanje je na Žiku delovalo kao nož koji uranja u utrobu. 
Menjajući devojke, Pera se izveštio u komunikaciji sa ljudima. Mogao je da zatraži šta je hteo i uvek bi dobio. Mnogi su želeli da budu u njegovom prisustvu. Pera je, sa druge strane, bio dobar sa lokalnim dilerima i ortacima ispred dragstora.
Nakon završetka studija Pera je, zahvaljujući angažovanosti u studentskim organizacijama, odličnim ocenama i kontaktima koje je ostvarivao godinama, odmah našao posao. Odlična plata, lepa kancelarija. Žika je bio na birou. Njegov najbolji prijatelj mu je ponudio posao u svojoj firmi, lično se založivši za njega. Žika se nećkao, ali je ipak prihvatio. Najgori deo posla je bila Perina pozicija. Zar on da mu bude šef? Đubre bedno! Pa šta ako mu je obezbedio posao? On može takvih sto poslova da nađe. Na kraju je i dao otkaz i oženio lokalnu besposličarku iz naselja. Žive kod njegovih roditelja, spavaju u kuhinji. Pera mu je bio kum na venčanju, naravno. Ubrzo su dobili i decu, lepu i živahnu. Nažalost, slinavu i nevaspitanu, jer je snajka bila okupirana serijama i kafenisanjem, a Žika trežnjenjem.
Pera je oženio običnu devojku, ne mnogo našminkanu i doteranu, sa malim grudima, ali radnim mestom. Lepo je zarađivala i u kući je uvek imalo ručka i kolača. Deca su im, takođe, bila vaspitana i ambiciozna. Uvek su se javljala starijim osobama, na vreme završavala domaće zadatke i činila svoje roditelje ponosnim.
Žika je Perinoj deci kupovao lepe poklone, laskao njegovoj ženi, išao sa njim na pecanje, ali mu nikada nije oprostio uspeh. Najgori dan u Žikinom životu je bio kada je Pera kupio Audija. Poželeo je da njegov najbolji prijatelj pogine u tom istom Audiju, ili barem da ostane doživotni invalid. 
Još gore je bilo kada se Pera preselio u veću kuću. U Žikinoj glavi, ta kuća je gorela do temelja, sa sve Perinom lepo vaspitanom decom unutra.
Ono što Žika nikada nije znao je to da je Pera uvek bio svestan Žikine ljubomore. Znao je šta njegov najbolji drug misli o njemu, njegovom životu i uspehu. Upravo zbog toga je i bio dobar prema njemu, iz saželjenja. Kada bi mu uzvratio, ili ga uvredio, spustio bi se na njegov nivo, a to je upravo ono što je Žika i želeo. 
Nikada mu nije pružio to zadovoljstvo. Uvek je bio prijatan prema njemu, redovno ga častio kada kupi novi automobil, ili stan i svojom srećom izjedao Žiku, onako kako crvi izjedaju trulo meso.
Peri će uvek biti dobro, jer se ni sa kim ne upoređuje, nikome ne zavidi, nikoga ne prezire. Živi svoj život i bori se za svoju ženu i decu. Žika će svaki njegov korak pratiti i analizirati. I nikada neće biti zadovoljan. I nikada neće biti srećan. Ali, to je samo Žika. Takve ljude pakost pojede i niko ne obraća pažnju na njih. 

недеља, 5. април 2015.

Amza i Rospija u srećnom braku


I muškarce zlostavljaju. Samo što je to češće psihička tortura. O onoj fizičkoj se ćuti, jer ni jedan ''frajer'' neće priznati da ga žena tuče.  Što je najgore, oni uživaju u tome. To ih ispunjava, jer se osećaju poželjno kada pored sebe imaju diktatorski nastrojenu ludaču.

Sve počinje u srednjoj školi, kada pubertetlija uđe u prvu uzbiljnu vezu, izgubi nevinost i umisli kako je najveći šmeker na svetu, jer je Maja iz trećeg pet obratila pažnju na njega. Zanimljivo je da dečaci svoje devojke nazivaju ''ženama''. 
-Doći ću kasnije u grad, moram prvo sa ženom da se vidim.
Slatko, simpatično... Dete, ne lupetaj!
Kasnije, kada prva ozbiljna veza pukne, dečak poželi da obeležava teritoriju, da udara recke. Taj Kazanova sindrom vremenom prođe, mada neki dečaci zauvek ostaju dečaci. Njima nije bitno kakva je devojka, da li liči na ljudsko biće... Nee, još jedna recka više. Drugovi će pričati kako je Brat veliki švaler, a on će se smeškati i govoriti ''Nije to ništa'', a u sebi će vrištati od sreće. Dečaci ne shvataju da o tebi govori i koje si devojke odbio, a ne samo koje si oberučke prihvatio, samo zato što su pokazale interesovanje za tebe.
Kasnije, dečak raste i razvija se (uglavnom samo fizički), završava fakultet, nađe posao, počne da se kući... A onda na scenu dolazi Njeno Kraljevsko veličanstvo - The Rospija.
Vešto ga zavodi koristeći se proverenim starim taktikama - ne daje mu. Njega to privlači još više, doživljava je kao čestitu i moralnu devojku (što u većini slučajeva ne mora da znači, poštenije su one koje se ne foliraju i ne glume lažne kaluđerice) i gubi glavu za njom. Rospy zna šta treba da radi. Sprijatelji se sa njegovim drugovima, kasnije ga odvoji od istih, ali indirektnim ispiranjem mozga. Nikada ne kaže otvoreno ružno o njegovim drugovima, već mu ubacuje crv sumnje, tako da ispadne kako je sve to njegova ideja. O drugaricama da ne govorim. Sa njima ne sme ni u mislima da priča! 
Kada ga odvoji od drugova, pripoji ga svom društvu. Ubacuje ga u svoju sektu. Izlaze zajedno u grad, ona igra sa drugaricama, dok on glumi džentlmena. 
Vremenom ga zavodi seksualnim umećem. U početku se pravi nevešta i obavezno mu kaže kako joj je drugi, eventualno treći (kada već ne može da slaže da joj je prvi, priroda je zeznula). Malo po malo, crna udovica je isplela svoju mrežu.
On je ponosan, on je srećan. Oseća se uspešno jer ima ženu koja ga voli. Nije mu bitno što mu se pola grada smeje i što mu je dostojanstvo na nivou pihtija koje su stajale tri dana na radijatoru. 
Kasnije dolazi trudnoća. O namernoj trudnoći neću da pričam, previše je izlizana tema. Zatim ide svadba. Mlada je i dalje vesela, slatka i mila. Svekrvu obožava. Piju kafu nedeljom po podne i razmenjuju recepte za turšiju.
A onda... Dolazi dete. Tada Rospy baca masku i više se ne ustručava. Njegove roditelje slobodno zove pogrdnim imenima, otvoreno mu brani da izlazi sa prijateljima, prebacuje mu za svaku sitnicu i igra igru ''Da nisam srela tebe, ja bih sada bila... Treba da mi budeš zahvalan!''
On je nezadovoljan,a njegovo samopoštovanje se smanjuje proporcionalno rastu njegovog stomaka. Seksa više nema, osim kada bude trebalo da se napravi drugo dete.
Amza nema nameru da je ostavi, jer mu je otvoreno zapretila da će mu oduzeti decu, bude li mu tako nešto palo na pamet. A računa i da je bolje za decu da gledaju nesrećne roditelje kako jedu jedno drugome unutrašnje organe, nego da budu ''deca razvedenih roditelja''.
I tako Amza i Rospija žive srećno i zadovoljno do kraja života, dok ih smrt konačno ne rastavi. 

петак, 3. април 2015.

Smrtnici na instagramu


Endi Vorhol je izjavio kako ce u budućnosti svako imati petnaest minuta slave. Kao da je predvideo društvene mreže i razvoj interneta. Danas se postaje slavan za dva minuta, s tim što ta slava isto toliko i traje. Veliki udeo u gubljenju anonimnosti ima instagram. Iako nemam profil na toj društvenoj mreži, fascinira me psihologija instagrama.



Gledajući svoje omiljene modele, glumce, pevače, jedan običan smrtnik je poželeo da bude poput njih. Pošto ne može da se bavi njihovim poslom i dostigne njihove rezultate, smrtnik može samo da se slika. Bukvalno! Mobilnim telefonom će napraviti legendarni selfi i krenuti u avanturu obrade. U nekom od programa će staviti sijaset filtera, ispeglati lice, ukloniti bubuljice, potamneti kosu i tako perfektnu fotografiju izbaciti među ljude. Da li tada prestaje da bude smrtnik? Da li je bliži svojoj omiljenoj zvezdi? Da li će uspeti za trenutak da bude deo savršenstva? Neće. Neće nikada.
Razlog za to je što će i sledećeg jutra gledati fotografije svojih idola i patiti što nije na njihovom mestu. Još ako zvezda izbaci sliku sa jahte, ili u novom Bentliju... Ipak, siroti mali smrtnici ne shvataju da su i javne ličnosti najobičnije osobe od krvi i mesa i da izgledaju skroz ljudski kada ih niko ne vidi. Izbrišite photoshop obrade, filtere, efekte, skinite profesionalnu šminku i dobićete čoveka, najobičnijeg čoveka. Najčešce se sa takvim čovekom niko ne poistovećuje, nikome nije uzor, jer ne izgleda savršeno. On postaje idol onda kada ga profesionalci dovedu do savršenstva, koje ne postoji.
I tako, dok se savršenstvo smeška sa crvenog tepiha, smrtnik broji kilograme, gleda u svoj opušteni stomak, karijes na šestici i istražuje programe za obradu fotografija.
Medutim, tu leži jedan veliki problem. Niko ne može i u stvarnom životu izgledati kao na fotografiji. Koje će filtere staviti kada ide do prodavnice? Koju će photoshop tehniku primeniti na svom salu kada ide na sastanak?
I tako u želji za divljenjem i kratkoročnom  slavom, smrtnik ne shvata da živi u svetu internet kriminala, gde se sve što izbaciš može upotrebiti protiv tebe. Privatnosti više nema. Oni malo upućeniji znaju da vlasti i obaveštajne službe mogu ući u trag svakoj stranici koju otvorite, pročitati svaku poruku koju napišete. Ipak, ljudi imaju potrebu da označavaju mesta na kojima su trenutno, da zapišavaju teritoriju. To je taj idealan život koji živimo na društvenim mrežama. Lepi smo, nasmejani, sedimo u kaficu, pijemo koktele. Baš je super dim, baš se dobro provodim...
I još jedan trend koji se niko ne zaobilazi - slikanje hrane. Najvažnije je izbaciti na instagram šta si jeo i pio, pod uslovom da je lepo dekorisano. To mi je malo vulgarno, u rangu izbacivanja snimka unutrašnjih organa. Koga brigaaaa? Pogotovo zato što niko nikada neće izbaciti pravu sliku. Gde su tu đuveč, pasulj, musaka? Nee, jedu se samo kanapei i piju se samo frapei.
I tako mali smrtnik izbaci sliku, pa broji lajkove, čeka komentare. Možda mu tih sat vremena koliko nova slika bude interesantna znače nešto u životu. Možda...