фебруар 2017

субота, 18. фебруар 2017.

Kristofer Gardner: Beskućnik postao milioner


Nakon što sam pročitao njegovu životnu priču shvatio sam da je neuspeh samo izgovor. On je dokaz da ukoliko nešto zaista želiš, ti ćeš to i ostvariti. Uprkos nedaćama i preprekama, preskočićeš ih sve poput trke sa preponama i uspeti.
Ko je on? Zove se Kristofer Gardner, milioner je. Nosi skupa odela, živi u luksuznom apartmanu i boli ga uvo za sve.
To je kraj njegove priče. Da se vratimo na početak...


O njemu je snimljen i film sa Vil Smitom U potrazi za srećom. Film je postigao ogroman uspeh, doneo slavnom glumcu nominaciju za oskara, a meni podigao pritisak. Gledao sam i nervirao se. Taman kad pomisliš da će se konačno izvući, dođe nova nevolja... I tako do samog kraja. Hiljadu puta mi je prošlo kroz glavu Ja bih ovde odustao. Jednostavno bih se bacio pod autobus, da prekinem agoniju.
On se usudio da sanja. Da mašta.


Potičući iz siromašne porodice, radio je kao trgovački putnik, prodajući medicinsku opremu. To nije bilo dovoljno da izdržava porodicu, pa mu je bio potreban dodatni posao. Živeo je sa suprugom i malim sinom. Neko vreme nije mogao ni obdanište sinu da plati, a onda su ga i izbacili iz stana, jer nije mogao da plati kiriju. Ponešena očajem, žena ga ostavlja i prepušta mu sina.
Svako bi pao u očaj, ali ne i Kris. On se u tom najgorem trenutku usudio da konkuriše za posao u brokerskoj kompaniji. Na razgovor za posao je otišao u prljavoj trenerci i duksu, jer je nekoliko sati pre toga krečio sobu, kada ga je uhapsila policija zbog neplaćene kazne za parkiranje.
Uprkos groznom izgledu, ljudi u odelu su mu pružili priliku. Šest meseci volontiranja, kako bi se dokazao da je dovoljno dobar za taj posao. Sa punim radnim vremenom. Pristao je!
Tek tada je usledila golgota.

Morao je da radi osam sati u brokerskoj kompaniji, da dovodi nove klijente, a nakon tog posla da prodaje medicinsku opremu, kako bi prehranio sina i sebe. Posle svega toga, učio je za ispit, koji ga je čekao nakon volontiranja.



Finansijska situacija je postajala sve gora i gora. U jednom trenutku više nije mogao da plaća kiriju, da bi kasnije ostao bez prebijenog dolara.
On i sin su se hranili u prihvatilištima za beskućnike, gde su i spavali neko vreme.
Trenutak koji je mene najviše pogodio u filmu je kada je sa sinom morao da prespava u javnom WC-u. Pošto nisu stigli na vreme da se prijave u prihvatilište, bili su prinuđeni da prespavaju u WC-u na železničkoj stanici. On i dete pokušavaju da zaspe na hladnim pločicama u prljavom, zaključanom WC-u, dok im ljudi lupaju na vrata. To je trenutak kada sam pomislio Ja bih ovde odustao. Sačekao bih prvo prevozno sredstvo i bacio se.
Napustila ga je žena, ostao je bez novca. Ali, bez čega nije ostao sve to vreme? Bez vere! Verovao je u sebe, iako ga je život konstantno demantovao. Preskakao je jednu preponu za drugom. Većina nas se predaje posle najmanje sitnice, tražeći izgovore i pravdajući se da Nisam ja kriv, život me nije mazio.
Ma nemoj!



Inače, na kraju bih dodao još jedno.  Kris je imao jako loše detinjstvo. Biološkog oca nikada nije upoznao, očuvala ga je majka, ali i očuh alkoholičar, koji ih je često zlostavljao. Dakle, po svemu sudeći, on je trebao biti žrtva, a ne pobednik.
Međutim, Kris se ne slaže sa teorijom da nas detinjstvo određuje.


Prema tome sam ja trebao ispasti alkoholičar, zlostavljač, gubitnik… Izabrao sam vidjeti svjetlo svoje majke i svih drugih s kojim ne dijelim ni kap krvi, i u potpunosti ga prihvatiti, kaže naš junak.

уторак, 7. фебруар 2017.

Nije ti država kriva, već samo TI


Da li uveče kad legnete da spavate pomislite kako ste protraćili dan? Sve vreme ste jurcali, trčali, a ništa niste konkretno uradili. Možda ste radili za nekog drugog, trčali i borili se za druge, a vi sami ste tapkali u mestu. Uveče, legnete da spavate samo sa jednom željom, da zaspite, da se odmorite. Sutradan ćete isto tako.
Doći će nedelja, dan za odmor, a vas će kućni poslovi samleti. Dok se okreneš, opet si u krevetu, spremaš se za spavanje.
Tako prođe ceo život. Nikada nisam razumeo filozofiju mnogih ljudi Jedva čekam da odem u penziju.
U redu, a do tad? Do tad ću životariti, da bih kasnije uživao u reumi, artiritisu i angini pektoris. Životna želja mi je da se jednoga dana vučem do autobusa, noseći hleb ispod pazuha, dok me bole natečena kolena. Milina!



Sve češće se čuje Ova država nas je upropastila. Vučić je kriv. Zeznuo me direktor. Profesor je kriv. Nema u ovoj zemlji mesta za mlade.

Uvek su drugi krivi, nikada mi!
Suština je da je kukanje društveno prihvatljivo. Ako kukaš, poput tvog komšije i rođaka, normalan si. Ako kažeš da ti je lepo u životu i zadovoljan si u potpunosti, onda si kriminalac, lopov, lažov, kurva, bolesnik.
Večito sam se pitao jedno – Šta koga briga da li ti je teško? Šta imaš od kukanja? Ako će to promeniti trenutnu situaciju, hajde svi da kukako na sav glas i da se žalimo svima koji obrate pažnju na nas.

Ako će mi doneti posao rečenica Ma, ova država uništi mlade, onda ću je izgovarati hiljadu puta dnevno. Problem je što neće. I svi to dobro znaju, ali je lakše glumiti žrtvu, nego preduzeti konkretne mere.

Sve što radite u životu, mora imati svoju svrhu! Svaki sat vašeg dana mora imati svoj cilj.

To sam shvatio nedavno kada sam se bavio jednim poslom, koji mi nije doneo nikakve rezultate. Odlazio sam u kancelariju svakoga dana, oblačio svečano odelo i vraćao se kući posle radnog vremena. Nakon nekog vremena, shvatio sam da mi je zarada nikakva. Naravno, kriv mi je bio šef, država, vlada. Razmišljao sam U ovoj državi mladi ljudi rade po ceo dan, za neku bednu platu. Niko nas ne poštuje.
Međutim, šta nisam hteo da priznam? Da sam se navukao. Postao sam zavisnik od serije How to get away with the murder. Preporučujem svima ovu seriju, ja sam je odgledao u dahu. U kancelariji. U sred radnog vremena.


Čak i kada se odmarate, to mora imati svoj razlog. Zapitajte se od čega se odmarate. Šta ste to korisno radili, pa ste se umorili? Ili vas jednostavno mrzi da ustanete iz kreveta?
Ako nemate posao, uzmite CV u ruke i idite od firme do firme. Tako da, kada uveče legnete da spavate, možete reći kako ste se danas umorili, jer ste tražili posao, ali STVARNO.
Postoji izreka Pričom se neće skuvati pirinač.
Ne možete sedeti kod kuće, ili na poslu koji ne volite, ušuškani u svoju zonu komfora i kukati kako vam je kriva država.

 To svi znamo. Država jeste kriva. I? Šta s tim? Hoćemo li provesti ceo život žaliti se na državu, koja će biti samo gora, ili ćemo uraditi nešto za svoj život?

Ako je vaš život voz, nije mašinovođa Vučić, direktor, otac, majka, muž... Vi ste mašinovođa! Na vama je da li će voz stići na vreme na cilj, ili će se vući, zbog neuređenih Železnica Srbije.