четвртак, 7. јануар 2016.

Čuo sam da je srećan


Dan je bio vedar, ali je u njegovoj glavi bilo tmurno. Ustaće, opraće zube, doručkovaće i to je to. Nakon toga će gledati TV, možda će prošetati do obližnjeg parka i gledati smešne klipove na internetu. On nema posao, on nema novac. Njegovi prijatelj isu poput njega. Žale se na sistem i zavise od roditelja. Osećaju se onemogućeno, kao da im je neko oduzeo mogućnost za uspeh. On ima dvadeset i pet godina i oseća se staro. Kada je bio mlađi, mislio je da će u tim godinama imati posao, svoj krov nad glavom, dobru platu i ozbiljnu vezu. Mislio je da će biti zreo čovek. Zašto se onda ne oseća tako?

Ugasio je TV, ispraznio pikslu i otišao do reke. Zašto ništa nije onako kako je zamišljao? Ko je kriv za to? Da li su ga roditelji onesposobili svojim vaspitanjem? Možda prijatelji utiču loše na njega? Kada su devojke postale tako površne?
Gledao je u sivi kamen u vodi. Iako je voda išla relativno brzo, kamen se nije pomerao. Stajao je u mestu. Takav je i ON. Svojski se trudi da ostane tamo gde jeste, plašeći se promena. Sve je radio onako kako se očekivalo od njega. Bio je odličan đak, dobar student Prava, kao što su svi očekivali od njega, nasmejan drug i prijatan komšija. Kada je diplomirao, svi su od njega tražili da se zaposli, da nađe devojku. Međutim, nešto ga je kočilo. I dalje nije mogao naći posao. Davao je sve od sebe, ali nije mogao naći dobru ponudu. Tako je bilo i sa devojkama. U moru riba, nailazio je samo na mulj.
Sedeći na blatnjavoj plaži zabačene reke, bacajući prljavu cigaretu u bistru vodu, shvatio je. Njegov život je jedna ogromna neispisana knjiga. On je pisac. Najbolje od svega je taj osećaj slobode. Shvatio je da je slobodan da kreira svoj život onako kako on hoće. Može biti bilo ko, može se baviti čime god poželi, može eksperimentisati.
Odlučio je. Krenuće na kurs španskog, oduvek je hteo da nauči taj jezik, iako mu ni engleski nije išao od ruke. Prestaće da se javlja nekim ljudima koji mu ne prijaju. Neće se svađati sa njima, jednostavno će pustiti vreme da ih odnese iz njegovog života. Ići će u pozorište. Svakoga dana je prolazio pored te zgrade, ali mu nikada nije palo na pamet da uđe unutra. Počeće da trenira tekvondo. Svi će mu se smejati na treningu i mrzeće ga da ustane iz kreveta i ode na trening, ali ipak će izdržati. Započeće razgovor sa konobaricom iz lokalnog kafića, pred kojom uvek pocrveni. Prodaće stari bicikl i od tog novca uraditi pirsing na obrvi, koji su mu roditelji uvek branili, a on očajnički hteo. Konkurisaće za master studije u Norveškoj. Pitaće vlasnika obližnjeg kioska da počne raditi kod njega. Plata je mala, ali je bolja od trenutne koju ima – nepostojeće.

Prošlo je nekoliko godina. Čuo sam da je ON srećan. Završio je master u Norveškoj, trenutno živi u Barseloni. Kažu da često putuje po svetu. Praktikuje jogu, ima novu devojku i izgleda potpuno čudno. Govori nekoliko svetskih jezika, a u slobodno vreme se bavi grnčarijom. Ima crni pojas iz karatea. Čuo sam da je srećan. 

четвртак, 17. децембар 2015.

Mladi, idite iz Srbije


Upozorenje: Svako ima pravo na svoje mišljenje, kao što i ja imam pravo da me baš briga za to.

Došavši u određene godine, našao sam se na životnoj raskrsnici i shvatio ono što sam oduvek znao – treba otići iz Srbije. Nije ovo zemlja u kojoj vidim sebe do kraja života. Nije ovo zemlja u kojoj bih voleo da odrastaju moja deca. Pre nego što me neko optuži da sam strani plaćenik, kreten, ustaša, nezahvalan, sotona, daću vam nekoliko (ličnih) razloga.

Pre svega,  ko je rekao da moramo umreti tamo gde smo rođeni? Zemljina kugla je ogromna, tako da ne moramo provesti ceo život samo na jednom mestu. Da su migracije loše, južni Sloveni nikada ne bi došli na ove prostore, laste nikada ne bi išle na jug, naši roditelji nikada ne bi napustili svoje rodno selo. Ostali bi u selu i muzli krave do kraja života, laste bi se smrzavale zimi, a Sloveni bi bili istrebljeni. Jednostavnom logikom – dom je tamo gde ti je lepo i gde imaš dobre uslove za život.
U Srbiji ćete završiti fakultet, volontirati, obavljati praksu i male su šanse da ćete naći posao u struci. Ako niste nečiji sestrić, brat, ljubavnica, ili kum, nemate šta da tražite.
Kad smo već kod volontiranja, svako će vam dozvoliti da volontirate u njegovoj kompaniji. Nebitno je što već imate radno iskustvo i možete parirati i stručnijim kolegama, vi ste volonter, odnosno besplatna radna snaga. Vaš zadatak, kao roba, je da radite puno radno vreme, obavljate sve zadatke, dajete svoj maksimum i nikada ne pitate za platu. Poslodavac smatra da vam čini uslugu. Vi njemu treba da budete zahvalni što vam je dao priliku da budete besplatna radna snaga.
Ukoliko i dobijete posao, osećaćete se kao blagosloveni. To je ovde retkost. Komšiluk će za vas govoriti da ste ''puni ko brod'', jer imate posao, rodbina će odmah tražiti novac na zajam, a vi ćete otplaćivati kredite i računati kada vam puštaju ček za hranu i patike.
Ne daj bože da ste mladi i odmah ste došli do posla. Kolege će vas tretirati kao balavca, koji ne zna kako se zove, a kamo li kao kolegu. Ako ste žena, očekujte seksističke komentare i ucene. Mobing je ovde najprihvaćenija stvar.
To što ste vi obrazovani, možete doprineti uspehu kompanije i dajete sve od sebe, ne zanima nikoga. Sveto pravilo je da na razgovoru za posao ne smete pitati za platu. Uvredićete gospodina robovlasnika.
Ne smete nikada zaboraviti da vi posedujete znanje i kvalitete koje slobodno možete naplatiti. Vaše usluge koštaju. Kolege vas moraju poštovati kao sebi ravne i zapamtite – U najgorem slučaju možete samo dobiti otkaz.
Najviše se razočaraju oni ljudi koji se iz inostranstva vrate u Srbiju. Naviknuti na poštovanje koje dobijaju na inostranom poslu, nađu se u čudu. Da li je moguće da se ovde prekovremeni rad ne plaća? Da li je moguće da ti poslodavac menja uslove rada i zadaje obaveze van tvog zaduženja? Da li je moguće da ukoliko se pobunite dobijete otkaz? Da, moguće je. Welcome to Serbia!
Da se razumemo, ja volim Srbiju. Volim naše planine, reke, jezera, kafane, gostoprimstvo, vodopade, parkove... Ipak, ne može se jesti mahovina sa Zlatibora. Živi se od novca.
Kada bismo živeli minimum trista godina, mogli bismo da priuštimo sebi taj luksuz životarenja. Međutim, imamo obavezu prema sebi i svojoj deci da živimo komforno, kao ljudska bića, a ne kao stoka.

P.S. Kao što sam pomenuo na početku teksta, svako ima pravo na svoje mišljenje, kao što i ja imam pravo da me za isto boli uvo. Pozz

петак, 11. децембар 2015.

Kada ste zadnji put bili srećni?


Rodžer Federer je u mladosti trenirao fudbal. Odlično mu je išlo. Ipak, nešto ga je vuklo ka tenisu. Počeo je da trenira i beli sport, boreći se između škole, fudbala, tenisa i privatnog života. Teniski trener koji je sa njim sarađivao je odmah ocenio da Federer nije neki teniser i da je najbolje da se posveti fudbalu. Otac ga je primoravao da šutira loptu, umesto da je udara reketom. Svi su tvrdili da nesigurni tinejdžer nikada neće uspeti u tenisu, jer jednostavno – nema talenta.
To je uzrokovalo gubitak samopouzdanja, povlačenje u sebe i nesigurnost, koja dodatno može poremetiti borbenost jednog klinca. 
A onda se desila magija. Proradio je inat. Moćno pogonsko gorivo. Želeo je da dokaže ocu kako može biti vrhunski teniser, da začepi usta treneru, a najviše da dokaže sebi da njegovi snovi nisu puke budalaštine. Verujem da ni sam nije znao da li će uspeti. 
Gde je sada Federer? Da li je postao uspešni fudbaler, kao što su svi oko njega prognozirali? Da li je postao prosečni teniser kao što su svi oko njega prognozirali?
Možda je neko među vama rođeni pisac, a da su ga rodtelji primorali da bude policajac. Neki drugi su upisali Pravni fakultet, a želeli su da budu slikari. Rođeni košarkaši su postali radnici na pumpi. Direktori velikih preduzeća su želeli da budu vozači autobusa, ali im okolina nije dozvoljavala. Verujem da se svako od nas rađa sa određenom ulogom. Ukoliko ne odigra tu ulogu koja mu je dodeljena, njegov život je promašaj. 
Nedavno sam pročitao rečenicu ''Kada ne biste radili za novac, da li biste i dalje bili na istom radnom mestu?''  Da li ste srećni kada ujutru idete na posao? Da li ste ispunjeni dok učite za ispit? Da li vas pokreće samo plata ili vreme koje provodite radeći? Put do snova je najteži, put rupa, nečijih nogu koje vas namerno sapliću, osuđivanja okoline, podsmeha, nerazumevanja, znoja, suza i odricanja. Ipak, kada prođete sve ove prepreke, čeka vas sreća.
To nije olakšanje kada platite ratu kredita, kada vratite dug kumu, ili petak posle radnog vremena. Sreća je probuditi se i pomisliti ''Ni sa kim se ne bih menjao''. Kada su ti zadaci izazovi, a ne problemi. To je moguće. I ne, to nije dostupno samo filmskim likovima, već pametnim ljudima.
Šta ste skoro učinili za vaše snove? Napravite spisak. Kada ste se zadnji put nasmejali na poslu? Kada vam je vreme proletelo za tili čas? Kada ste zadnji put bili srećni?

понедељак, 23. новембар 2015.

I ljude ubijaju, zar ne


Podržavam sve ljude koji se bave zaštitiom životinja. Iz više razloga. Prvo – Životinje ne umeju da govore, da se brane. Ne umeju da kažu ''Nemoj, molim te''. Napuštena keruša kojoj je bolesni um odsekao noge nije mogla da viče. Mogla je samo da ujeda. Naravno, kada pas počne da se brani, logično je da ga šutnete u stomak, ili gađate kamenom. Logično je, ako ste sadista. Drugi razlog što podržavam zaštitnike životinja je taj što su se životinje bezbroj puta pokazale humanije od ljudi. 

Životinja napada samo ako je ugrožena. Čovek često napada iz dosade. Zbog kompleksa. Taj isti čovek često ubija onog drugog. 
Muž ubija ženu, vršnjaci vršnjake, devojka momka, šef zaposlenog, narkoman slučajnog prolaznika, pljačkaš prolaznika... I ljude ubijaju, zar ne? Samo, o tome se često ćuti. Nedavno smo čitali u novinama o slučaju devojke koju su nepoznati napadači pokušali da kidnapuju, pred masom ljudi pored nje. Ljudi koji su to mirno posmatrali. 
Skoro sam iz daleka posmatrao momka i devojku kako se svađaju. Momak, visok preko dva metara, krupan kao bik, ćelav, krimi-rad-fazon i sitna, mršava devojka. On preti kako će je zaklati, prebiti ako mu još jednom odgovori drsko, naziva je raznim pogrdnim imenima, a ona bespomoćno pokušava da mu se odupre. Na svako njeno Nemoj da me vređaš, on ima jedno Nemoj sad da te prebijem. A mi ostali? Posmatramo. Ne mešamo se. Zato što je momak krupan, a mi miševi. Jadni, bedni miševi. Barem po ponašanju. 
Možda je momak iz moje priče u međuvremenu ubio svoju devojku. Možda joj je samo polomio neku kost. Za nas je to samo, jer nismo taj bol doživeli na svojoj koži. Ubijaju i decu, neretko njihovi roditelji, samo se o tome ćuti. Često su vršnjaci ti koji ubijaju svoje drugove. U tom slučaju direktor škole pokušava da zataška lošu vest, kako reputacija škole ne bi bila ukaljana.
Zašto sve ovo pišem? Nije mi namera vam zgadim dva minuta koliko ćete potrošiti na ovaj tekst. Neko je rekao ''Dobrodošli u Srbiju, zemlju gde se opravdava nasilje nad ženama''. Neko je odgovorio da je to govor antisrba, svih onih koji pokušavaju da nas predstave u negativnom svetlu. 
Da, u Srbiji se toleriše nasilje nad ženama, žmuri se pred silovanjem, ćuti se pod pretnjama. Srbija je zemlja koja je raj za ubice i pedofile. Kao i sve druge zemlje, samo što se negde više ćuti, a negde manje. Ukoliko ima sreće, ženu će napasnik samo silovati, a u najgorem slučaju zaklati i nastaviti normalno sa svojim životom. Zna da će proći nekažnjeno. I ljude ubijaju, a ne samo životinje. Problem je što smo na te vesti oguglali. Dok se to ne desi našoj sestri, majci, sinu, ćerki, ili čak nama. 


субота, 14. новембар 2015.

Šta je lepo u tuđem bolu, Srbine?


Masakri se dešavaju svakodnevno. Ne samo u Francuskoj. Na Bliskom istoku je izazov preživeti pokolj kao kod nas izdržati finansijski do kraja meseca – svakodnevan. Živimo u zemlji silovanoj od strane svakoga ko iole ima pravo glasa, a pritom smo i naivni, misleći da smo ''nebeski narod''. I tako dragi nebeski narod daje sebi za pravo da osuđuje druge, sebi slične.
Danas sam barem osam puta čuo rečenicu Tako im i treba, priznali su Kosovo. Ko je priznao Kosovo? Francuski narod? Oni i ne znaju gde je Kosovo. Većina njih nije ni čula za Srbiju. Da li smo nakon godina ugnjetavanja postali osvetoljubivi? Zašto nam tuđa patnja predstavlja zadovoljstvo? Radujemo se kada se u Francuskoj dogodi masakr, kada u Americi dođe do tragedije, u Nemačkoj, Britaniji... Da li će tuđa smrt promeniti nešto? Da li će učiniti da se osećamo bolje?
Sindrom žrtve nikako da nas napusti. Jadni mi Srbi, tako smo dobri i pošteni, najstariji narod, od boga dat, a ovako nam se vraća. Muče nas Amerikanci, Nemci, Albanci, a pogotovo komšije. Hrvati nas ne vole, sram ih bilo. Pošto mi njih volimo svim svojim srcem. Ili je nama dozvoljeno da ne volimo. 
Mi imamo argumente. Uvek imamo argumente! Svaki Hrvat pojedinačno nam je naneo zlo, svaki Amerikanac nas namerno ponižava. Iskreno, smatram da su Srbi i Hrvati isti narod. Dva cveta iz jednog korena. Zbog toga se i prepiremo međusobno. Zato što smo isti. 
Što se tiče Amerikanaca, većina njih nikada nije ni čula za Srbiju. Iz jednog jedinog razloga, zato što im nikada ta informacija nije trebala u životu. Kako onda narod koji je ugnjetavan i zlostavljan kroz vekove može poželeti zlo drugom narodu? Da li će smrt Hrvata ili Albanca nadomestiti nepravdu? Šta dobijamo mržnjom? Ništa! Ponečiji podsmeh, ili pogled sažaljenja. 

Slika u prilogu nema veze sa ovom temom, ali mi je draga. Bavite se fotografijom, šetajte po ovako lepom vremenu... Samo nemojte biti ogorčeni i zaslepljeni.

понедељак, 2. новембар 2015.

Zavidnost je ubila mačku


Ne pratim modne blogove, a samim tim ni Zoranu. Oblačim se prema sopstvenom nahođenju i ne interesuju me saveti oko kombinacije boja, ili mišljenje nekog dizajnera šta je ''must have'' ove sezone. Prvo, taj izraz ''must have'' je nešto što se na srpskom jeziku zove – proseravanje.


Ipak, podržavam blogerku Zoranu. Ili bolje reći Zorannuh. Iz jednog jedinog razloga. Zato što je uspešna. Pod definicijom uspeha podrazumevam ostvarenje sopstvenog sna, uz odlično zarađivanje. Ukratko, to su ljudi koji rade ono što vole, a žive kao bubreg u loju. To je moguće. Ipak, takvi ljudi su malobrojni. A svi ostali koji nisu poput njih svojski se trude da ih kamenuju. Onako kako se nikada nisu trudili da nađu posao. 
Progonjeni svojim neuspehom, trudiće se da umanje vrednost ovog drugog, da bi se manje osećali kao izgubljeni slučajevi. Najgore je što im još niko nije javio da na taj način samo povećavaju ukus svog neuspeha.
Da se vratimo na Zoranu. Ne pratim njen blog i ne zanimaju me teme o kojima govori. Nisam pročitao njenu knjigu i ne mogu da je kritikujem. Mogu samo kritikovati sve one dokone ljude koji, glumeći neki nivo koji nikada neće biti, osuđuju njen rad. Zašto? Zato što je blogerka? Zato što je napisala knjigu? Nisam znao da postoji pravilo koje zabranjuje bilo kome da piše. Možda je i meni zabranjeno da pišem, a da to i ne znam... Svi ti ljudi koji osuđuju nečiji rad, a pritom su sami neostvareni moraju shvatiti da nisu kompetentni.

Verujem da u skorije vreme neću pročitati Zoraninu knjigu. Svejedno, podržavam njen rad i drago mi je što je njena knjiga postigla uspeh. Dežurni kritičari mogu mirno nastaviti da kritikuju, žale se na vlast, ogovaraju komšiju i razmišljaju kako će platiti struju. Za to vreme, Zorana se smeši i potpisuje primerke svog hita. Dolaze novi dani, kritičari sve više tonu u blato svakodnevice, a ona je i dalje uspešna i srećna.  

недеља, 18. октобар 2015.

Priznanje sebičnog čoveka


Nedavno sam diplomirao i odmah se zaposlio. Deluje kao predratna pričica Mir Jam, ali je istina. Naravno, kako to biva u Srbiji, odmah se skupila rodbina da mi čestita. Pošto nisu mogli da mi požele da se zaposlim i ''unovčim diplomu'', poželeli su mi nešto drugo, još banalnije. Da se oženim! Šta je tu banalno, pitate se? Sada kada sam konačno dočekao svojih pet minuta, kada imam svoju platu koju mogu trošiti samo na sebe, kupiti sve ono što sam do sada želeo, a nisam imao novca, pola plate potrošiti na izlazak u grad... Sada da se oženim? Sram ih bilo! 

Možda sam sebičan, ali želim prvo sebe da zbrinem , pa tek onda decu i ženu. Hoću jednoga dana da im, ne žaleći, dam pola plate, od srca. Verujem da će me proći želja za hedonizmom za nekoliko godina i tek tada ću početi da razmišljam o deci i deljenju novčanika. Naravno, to neće biti kada odem u penziju, ali može još da sačeka. Ionako imam spisak destinacija koje želim da posetim, garderobe koju želim da kupim, poklone kojima hoću da obradujem najbliže. Brak i deca se sada ne uklapaju u taj plan. 
Želim da vidim Istanbul, zatim da otputujem na Kipar, pa onda Pariz, London, Berlin, Amsterdam. Želim opet da odem u Barselonu i dočekam Novu godinu u Mosvi. Nakon toga, jednog dana ću i svoju decu poslati tamo, pre toga im pričajući kako sam se ja proveo. Želim da im dam primer! Najlakše je napraviti dvoje dece, koja će nasleđivati garderobu, možda ići ponekad na more i ponavljati vaše greške.  Na kraju krajeva, svako ima svoje preokupacije. Nekome je to porodica, nekome posao, ljubav, novac... Tvrdim da u životu ne možete imati sve u istoj meri. Nekada vam fali ljubav, nekada novac, a neretko i zdravlje. Shodno tome, ljudi se fokusiraju na ono što ih čini srećnima. U mom slučaju to su putovanja. Večere sa prijateljima i kupovina zanimljivih rođendanskih poklona. Za to je potreban novac. Izreku da se novcem ne kupuje sreća je izmislio neko ko je bio ili ekstremno bogat ili malouman.
Novcem se može pomoći prijatelju, otići u Portugal, platiti lečenje, a to je ono što mene čini srećnim. Okružen sam ljudima koji su učinili ono što su drugi očekivali od njih, onda kada su to od njih očekivali. To su isfrustrirani ljudi, željni života. Viču na dete u prodavnici kada im traži čokoladu, a zna da nemaju novac, pritom kupujući cigarete. Naglašavaju kako je sve skupo, kukaju na nezahvalnu decu i nerazumnu ženu. Pravila su jednostavna: završiš fakultet, zaposliš se, oženiš se, dobiješ prvo dete, dobiješ drugo dete i KRAJ. Niko više nema očekivanja od tebe, jer ti si svoje ispunio. Ostaje još samo da odeš u penziju i umreš.